Vrijeme je i da najavimo prvog gosta 5 mostarskog strip vikenda.🤘🤘🤘
Marco Verni 🔙
Marco Verni, strip crtač, zapravo bi bilo točnije kad bi ga nazvali Zagorovim crtačem, zbog svojeg očitog i isključivog crtačkog opredjeljenja. Spada u skoro pa isključive Zagorove crtače novog milenija (uz bok Gianniju Sedioliju, Mangiantiniju, Rubiniju, Bisiju, Piccineliju i Nucciju), skupinu novijih crtača u Zagorovom staffu koji su se pojavili dosta nakon preporoda iz devedesetih. Iako je vrlo kasno postao crtač, uspijeva konačno pretvoriti svoju strast prema Zagoru u profesionalnu karijeru.
Rođen je u predgrađu pitoresknog gradića Forli, 16. rujna 1966. Prema njegovim riječima, on i njegov djed bili su veliki fanovi westerna, a mala seoska sredina svakako je dobar preduvjet za razvijanje ljubavi prema western filmovima i stripovima. Nije pohađao umjetničku školu – a uvijek je to želio, no obeshrabrivali su ga svi primjedbama da od toga nema kruha – te je kao crtač potpuno samouk. Oduvijek je želio crtati Zagora i njegov je veliki obožavatelj. Tijekom života, a prije Zagora, promijenio je niz zanimanja; od činovnika, grafičara pa do direktora prodaje jedne slastičarnice. I dalje se u tom poslu nikako nije nalazio, no zatim dolazi Zagor! Ali on nije došao tek tako…
Već smo spomenuli njegovu oduševljenost Divljim Zapadom, a strast i želju za crtanjem pobudila je jedna fantastična naslovnica „Priča s Divljeg Zapada“ (autora Gina D’Antonija). No inspiracija je uvijek dolazila od nečeg drugog, odnosno možemo reći da mu je prva i posljednja ljubav bila – Zagor. Precrtavao je i crtkao likove iz stripova, volio je čitati Magnusa iz Alana Forda, oduševljen je Hugom Prattom i njegovim serijalima „Cortom Malteseom“ ili „Narednikom Kirkom“, te stripovima iz „Un uomo un’avventura“.
Njegovo srce bilo je na mjestu, ljubav i volja za crtanjem je postojala, trebalo je samo napraviti pravi korak. 1995. godine napravio je nekoliko stranica za strip „Kriminal“ (jedan od autorskih stripova Maxa Bunkera odnosno Lucchiana Secchija), no Bunkerov sin Riccardo dobro ga je isprašio; te mu još dodatno rekao da ako ima 29 godina a njegov je crtež na tako niskom nivou, teško da će postati strip-crtač! Koju godinu kasnije, napravio je nekoliko stranica Zagora i opet bio kritiziran, no dobio i neke dobre savjete za napredovanje. Jel u pitanju bilo nedostatak talenta, profesionalnosti? Jedini koji nije gubio vjeru u njega bio je Moreno Burattini, glavni scenarist u Zagorovom staffu, a kasnije i glavni urednik. I tako je taj isti Burattini dao Verniju 1999. probni scenarij kojim se morao dokazati i usavršiti. Zajedno s drugim radovima službeno se predstavio samom gazdi Bonelliju i dobio posao zahvaljujući baš njemu. I tako je Verni nakon niza neuspjelih pokušaja i obeshrabrujućih kritika 2000. godine konačno primljen u Sergio Bonelli Editore. Konačan uspjeh? Rad na Zagoru je počeo, no ubrzo nakon dvadesetak stranica nadolazi mala kriza koju je ipak uspješno prebrodio, kao što možemo vidjeti i gledati i dandanas. Kao obožavatelj ovog stripa od malih nogu, iznimno je oduševljen što je dio Zagorove zajednice.
2002. izlazi njegov prvi rad u suradnji s Burattinijem, “Bijeli vrač” (LU ALM 2) u tal. izdanju “Almanah pustolovine 2003”. Od samoga početka izgleda kao da on i Burattini imaju neki simbiotski odnos (osim što su obadvojica zagriženi Zagorovci), budući da je dosad svaka Vernijeva kolaboracija bila s njim. U pitanju su bili uglavnom povratci Zagorovih istaknutijih neprijatelja i prijatelja. Tako 2003. u “Paukovoj zavjeri” (LU 142/144) vraća Krojača i Mortimera; 2006. “Povratak mutanta” (LU 179/182), odnosno povratak mutanta Randalla Sculla; 2008. “Zagor protiv Mortimera” (VČ 53/55) i 2010. “Povratak Digging Billa” (SR 540/542). Nije teško pogoditi prema nazivima epizoda, tko su glavni likovi! Nacrtao je 5 priča dosad, koje su redovite obimne stranicama, i to uvijek u suradnji s Burattinijem.
Verni je možda jedan od najtradicionalnijih Zagorovih crtača. Iz njegovih intervjua vidljivo je koliki je Zagorov fan i kako je odan Ferriju i počecima ovog serijala. Navodno crta pasicu po pasicu, ističe kao načinom kako je crtao majstor Ferri; i možda za razliku od većine crtača kad napravi scenu s olovkom često je odmah i istušira. Već smo se mogli osvjedočiti prema samom crtežu koliko je jaka njegova povezanost s scenaristom, tako da je vjerojatno i naviknut samo na Burattinija. Scenarij prvo prokomentira s autorom, napravi storyboard, pronalazi dokumentaciju i počinje crtati. I opet pronalazi ishodište u temeljima Zagora, te kaže: “Ferri je idealna polazišna točka za crtača Zagora”. Želi napredovati u tehničkom smislu, no želi ostati istodobno vjeran starom izričaju; Zagoru kakvog su ga realizirali njegovi izvorni autori. Osim što ostaje vjeran starom majstoru, isto tako na prvo mjesto stavlja epizode iz Nolittinog razdoblja, a kao svoju najdražu epizodu izdvaja „Zagor protiv Mortimera“ (epizoda s najnovijim Zagorovim susretom s Mortimerom na Karibima). Ističe također da Zagor ne smije upasti u zamku pretjeranog realizma, kao što se to zbilo s nekim drugim junacima, Mister Nou primjerice. Možda se razlikuje od drugih autora što naginje tradicionalnom ferrijevskom crtežu i nije mu želja mijenjati sebe (osim naravno kvalitativno) i što je možda i najvažnije – ne želi crtati stripove, on jednostavno obožava Zagora i samo njega želi crtati! Što ćeš većeg zagorovca? 
